Zamke 

Postoje načini, široki popločeni putevi do lažnog zadovoljstva, do slave, kojima mnogi žele ne samo hodati, nego i trčati. To je put na kojem se zanemaruje unutrašnji osjećaji vrijednosti i ispravno rezoniranje te se pritom okreće glava u onom smjeru gdje luda masa ( poljuljanih kriterija uslijed vlastite nebitnosti ) uzvikuje i u nebesa uzdiže produkte svojih vlastitih maštanja. Cekaju i slave zlatno tele pa makar ono ispustilo samo beznačajnu kapljicu znoja. Diviti se beznačajnoj kapljici znoja, to je jedan kriminal. Drugi je, još i veći, biti uvjeren od te mase da je dovoljna samo ta jedna kapljica. Prodaja teškog truda u bescijenje.

Zdrava osoba ne gleda suca igdje drugdje nego u sebi samom. Prolazak uskim i trnovitim putem stvara otvorene rane, ali nema drugog načina da se osoba obavije debelim štitom samopouzdanja. Te se rane prvo napune krvlju pa se s vremenom, ako se pažljivo njeguju, stvori tvrda krasta, ispod koje se otkriva novi sloj kože, snažnije i zaštićene od strane znanja. Tamo gdje je bila rana više se porezati ne možeš.

Unutarnje samopouzdanje i mir temeljeni na vlastitim opservacijama i djelima ne postaju prašina tako lako. Slava i osjećaj trenutnog zadovoljstva produkt su naše interakcije sa nerazumnom gomilom, čiji vanjski krireriji vode ka piramidi čija čitava bazna ploha predstavlja laži materijalizirane u vidu tankih, otpornih, drvenih šibica. Postupci poput slijepog praćenja trendova, nepotrebnog odstranjivanja sala i celulita, narcističko bildanje, paljenje cigareta trave, osobi daju lažnu sigurnost, ne pružajući joj šansu da pronade samog sebe. Ti postupci, nametnuti od strane kulture, usmjeravaju ljude na tvorničku traku čiji je krajnji produkt uniformirani, napuhani zombi.

Ova kultura daje smjernice čije vjerno slijedenje može uzrokovati osjećaj sjajne veličine. Poput velike uzvisine na čijem usponu leži činjenica da...da te svi sada mogu vidjeti. biti viden, biti poznat, slavan, to je sada cilj, po čijem dostizanju mozak fabricira osjećaj sreće. Lažne i isprazne, ali ipak sreće. Naša današnja kultura, sa svojim kapitalističkim nazorom, ima za cilj što veći profit uz što manje uloženog. Slava, tj. profit uz što manje gubitka tj. truda je puki privid kojim se okolo pojedinca stvara iluzija povećala. Problem nastaje kada pojedinac, kroz interakciju s ljudima, počinje doživljavati sebe kroz sliku koja pada na retinu onih oko njega. Ta je varka proizvedena lomom svjetla na kulturno izmišljenu konveksnu leću. Današnje društvo nagraduje dvorske lude koje glavom pokušavaju razbiti zid. Neki zadobiju frakturu lubanje, neki samo blagi potres mozga, ali bitno je srušiti taj zid. A što nakon rušenja tog zida i tog trenutnog high-a??? Pa potrebno je i dalje zabavljati publiku. Treba još zidova, još high-eva, stvarajući pritom ovisnost, suludo tražeći još i još. Cijeli život može proći u toj besciljnoj glumi u kojoj podjednako uživa sada već malformirani, neumorni pastir i jednako slijepa, glupa i gluha svjetina koja je na leda nemarno nabacila ovčja krzna. Još se samo čeka trenutak da netko iz mase primjeti kako pastir i nije tako dobar ( štoviše zamjenjiv je ) pa da osjeti poriv da si postavi pitanje: Zašto ne bih ja na njegovo mjestu?

31.8.2003.

Steve Pollack