Ponovno Čovjek

 

Stojim. Nema nikoga s kime da se usporedim. Jesam li uspio ili propao? Nema nikoga da mi pokaže put, jer puta nema, prvi je put ikada staza kojom kročim neistražena, hodam putem osjećaja. Lijevo ili desno odreduje intuicija, zapravo nema pogrešnog skretanja, svejedno je.... Zadovoljan sam samim sobom, jer preživljavam. Nema usputnih visokih očekivanja, sam ostanak na životu i činjenica da sve radim sam mi pružaju zadovoljstvo. Nema osjećaja krivnje zbog stvari kojih nisam učinio. Lov. Samo lov. Možda izradim neko novo oružje. Prošli mi je put plijen pobjegao. Nema veze..... Nema nikoga da mi se smije zbog toga. Nikoga tko će mi reći da ne valjam. Nikoga tko će mi okaljavati prošlost zbog stvari koje nisam ili jesam učinio. Sutra nemam ništa započinjati. Ne moram se mijenjati i poboljšavati. Sutra ću opet biti ja, zbog sebe. Ne očekujem ništa, samo življenje, možda napredak. Možda se popnem na ono brdo u daljini koje promatram kada želim nešto više. Samo san, san o uspjehu, na ovom putu kojim još nisam hodao. To će biti dovoljno da postignem spokoj. Nikome to neće koristiti. Samo meni. Neću učiniti svijet boljim, neću s time moći zadiviti majušnog mrava. Samo sebi mogu pomoći. Uspjeh ne postoji, a time i taština nestaje jer se nemam pred kim praviti važan, dokazivati moć, skrivati emocije, nemam za kim žuditi. Danas sam prestao tražiti ljude. Znam da ću umrijeti. Osjećam bol kada razmišljam. Ne bojim se neuspjeha jer ni on ne postoji. Svi su osjećaji vezani uz ljude nestali, osjećam se čudno. Znam samo da ne želim natrag. Ne želim jer su uspomene još uvijek bolne. Ne namjeravam se vratiti. Bio bih lud jer živim u čistoći.