NARCIZAM

Cristopher Lasch u Narcistička kultura i Richard Sennett u Nestanak javnog čovjeka apostrofiraju narcizam kao bitnu odrednicu suvremenog društva. Štoviše, odreduju ga kao psihološku dimenziju današnjice i u svojim osvrtima na društvene i povijesne procese dovode u ključnu uzročno-posljedičnu relaciju sa energijama koje pokreću gotovo sve društvene sfere.

Narcis je prevladavajući psihički ustroj pojedinca u kasnom kapitalističkom gradanskom društvu i posljedica je onih promjena odredenih razvojem kapitalizma iz individualnog posjedničkog u korporacijski, a koje su se odvijale u liberalnom političkom ozračju. Apsolutizirano društvo današnjice uvodi pojedinca u svijet bez realne perspektive i jasne vizije budućnosti, prostor uokviren čvrstim i naizgled nepromjenjivim korporacijskim pravilima, u kojem je suočen sa nemogućnošću ostvarivanja kroz rad i ljubav prema potomcima. Okrenut je sebi, i u toj samoobuzetosti nesposoban ostvariti istinski odnos s drugima. Svoju kreativnost ulaže u izgradivanje imagea i slike koja će izazvati divljenje i zavist drugih. Njegova sfera psihe tako postaje forma bez sadržaja, a Narcis kreator kulturnih i javnih sadržaja koji počivaju na narcističkoj energiji, jer industrijalizirano i psihologozirano društvo koje sve pretvara u proizvod i reklamu, te je spremno od svega učiniti spektakl, ukida samo sebi legitimne izlaze za iracionalnu, agresivnu narcističku energiju. U takvim društvenim okvirima narcizam nastavlja oblikovati kulturu, te javnu i privatnu dimenziju, kod Lasch-a isključivo američkog, suvremenog društva. Krajnja konsekvenca je promoviranje Narcisa u društveno poželjnog i uspješnog pojedinca, kojega njegovi nedostatci u ljudskom smislu, čine idealnim sudionikom u sveopćoj tržišnoj konkurenciji i hijerarhiji birokratizirane korporacije. Na taj način Narcis postaje psihička konstrukcija koja svojom unutrašnjom geografijom govori mnogo o zbilji i nedostatcima društva koje zrcali, što je tema razmatranja Sennetta i Lasch-a pogotovo.

Lasch napominje da je narcizam ne samo američka, već općenito, gradanska bolest današnjice , koja počiva na nedostatku konstruktivnih ideja i sveprisutnom osjećaju pesimizma i krize samopouzdanja. Liberalizam , po njemu, propada kako politički, tako i intelektualno, i nije u stanju objasniti dogadaje u državi blagostanja i multinacionalnih korporacija. Današnjica je obojana pesimizmom i situacija je naizgled bezizlazna. Američka kultura izumire, bez vjere i zanimanja za budućnost ona stvara svjetonazor klonulih .

Sennett se nadovezuje ističući nemogućnost modernog čovjeka da se igra sa zbiljom distancirajući se od vlastitog sebe, a što je rezultat povijesnog procesa u kojem se izbrisala granica izmedu javnog i privatnog . On je nesposoban skrenuti pažnju sa motiva i pobuda, koji odreduju psihologiziranu stvarnost, na bitne sadržaje, te ne može sudjelovati u javnom, političkom životu konstituirajući pravila zajednice. Zbilju prihvaća preozbiljno, nesposoban se igrati s njom. Upravo je narcizam energija koja ubija igru, a narcis je glumac bez umijeća .

Cetrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća američki su psihoanalitičari sve češće bili suočeni s pacijentima čije tegobe nisu mogli uvrstiti u klasifikatorski okvir koji operira osnovnom razlikom izmedu neuroza i psihoza . S jedne strane, bilo je sasvim jasno da nije riječ o psihotičarima , jer se radilo o osobama koje su normalno sudjelovale u društvenom životu, ponekad čak i vrlo uspješno, a s druge, nije bila riječ ni o neuroticima (histericima ili opsesivcima) . To je bio svojevrstan šok u klasifikatorskom redu klasične psihoanalitike, jer su u jednoj osobi objedinjene karakteristike suviše prilagodenog histerika koji se previše identificira sa društvenim zakonom, pa mu se zato potisnuta nagonska supstanca vraća kao zbir simptoma, i neprilagodenog psihotika koji se isključio iz socio-simboličke realnosti. Rezultat je bila, tada teško zamisliva, prikaza psihotika, subjekta s nizom psihotičkih simptoma, koji je društveno sasvim prilagoden, koji sjajno funkcionira . Takvi primjeri su u početku bili sklonjeni kao iznimke, otklon od pravila, ali se vrlo brzo pokazalo, s obzirom na učestalost u terapeutskoj praksi, da su pravilo, koje je potom i klinički definirano kao borderline-stanje , tj. stanje na graničnoj liniji , i njen korelat patološki narcis .

Standardan rad, u kojem se taj pojam potanko definira u psihoanalitičkoj teoriji je knjiga Otta Kernberga Patološki narcizam i borderline-stanja , i na nju se, u kliničkoj dimenziji narcizma, oslanjaju i Christopher Lasch u Narcistička kultura, te Richard Sennett u Nestanak javnog čovjeka , u kojima nas pobliže upoznavaju sa psihološkim čovjekom današnjice – Narcisom.

Iznijeti ću ovdje, u osnovnim crtama, neke bitne kliničke odrednice, koje opširnije opisuje Slavoj Žižek u pogovoru hrvatskog prijevoda Lasch-ove knjige. Sljedeće su značajke borderline-stanja : 1.”prosta” nevezana tjeskoba ; 2. poli-simptomalna neuroza , tj. niz simptoma koji su kod “klasičnih” neuroza nepomirljivi (histerične konverzije, “klasični” opsesionalni simptomi, poli-fobija, “disocijacijske reakcije”, “impulzivna neuroza”, patološka hipohondrija, paranoidne ideje); 3. “ polimorfno-perverzna” sklonost u spolnosti (često mijenjanje partnera, isprobavanje uvijek “novih oblika”, strah od veze koja bi nas emocionalno previše obilježila i “ograničila” našu slobodu).

Sterilno klinički rečeno, borderline subjekt je neujedinjeni subjekt , “raspršeni” subjekt kod kojeg tjeskoban “osjećaj praznine” znači upravo to da se subjekt nije uspio ujediniti, “totalizirati” u homogeno egzistencijalno biće. Njegov “prag tolerancije” tjeskobe je vrlo nizak, te ga i neke neznačajne životne teškoće, kao što su podrugljive primjedbe ili neuspjela šala, mogu dovesti u stanje strašne tjeskobe ili depresije. Zbog svog “krhkog” “Ja”, on nema dovoljnu kontrolu nad vlastitim nagonskim reakcijama, popušta svakom impulsu i “ne zna se vladati”. U njegovom razmišljanju prevladavaju asocijacije i površinske sličnosti, koje su iznad “racionalnog” zaključivanja. “Ja” nije dovoljno jak da bi obavljao potiskivanje nagona i integrativnu funkciju tako da nastupaju primitivniji obrambeni mehanizmi koji ruše jedinstvo “Ja” : rascjep, projekcija, utaja realnosti.

Patološki narcis , korelat borderline-a, uz sve navedene simptome, podrazumijeva još i postojanje takozvanog patološkog, velikog Ja ; patološku narcisoidnu tvorevinu koja umjesto normalnog Ja obavlja integrativnu funkciju unutar psihe pojedinca.

Upravo je to ključna dimenzija što se skriva u pozadini patološkog narcisa. Naime, on nije uspio pounutriti očinski zakon u pomirujući, savjesni, ideal-ja , te nerazriješeni Edipov kompleks u njemu stvara kruto, sadističko Nad-ja - libidonoznu tvorevinu arhaičnih, prededipovskih, narcisoidno - infatilnih nagona, sublimaciju bujice agresije i bijesa potiskivanih u najranijoj životnoj dobi zbog prirodne roditeljske nemogućnosti da djetetu udovolje u svemu.

To je razlog zašto je Narcis u stvarnosti nemoćan i preplašen . On je žrtva krutog, nesavladivog Nad-ja, žrtva samog sebe, suočen s nedostižnim zahtjevima okoline i sa svojom vlastitom agresivnošću.

No, izvanka, Narcis daje drugačiju sliku o sebi. On je i više nego prilagoden okolini, uspješno funkcionira i ponekad čak i bljesne i dominira u svojoj sredini. Medutim, uskoro se dolazi do glavnog proturječja: patološki narcis prezire ljude, iskorištava ih samo za vlastitu afirmaciju, a istovremeno je o njima potpuno ovisan. Ovisan je o priznanju drugih, o njihovom divljenju i zavisti, te opstaje samo putem ugleda što ga ima kod ljudi koji ga okružuju. U društvu briljira, igra ulogu snažnog, ciničnog, efikasnog i duhovitog čovjeka, dok istovremeno i najmanji neuspjeh može kod njega izazvati zapadanje u traumatičnu depresiju.

Društvena uloga je za njega samo igranje po pravilima kojih se istovremeno gnuša i iznad kojih se nadmoćno distancira. Njegova obuzetost samim sobom je daleko od samoljublja. Neprekidna zaokupljenost pitanjima “tko sam?”, “što zaista osjećam?”, ”jesam li dovoljno dobar/dobra?”, ”jesam li dovoljno primjeren(a)?” , sprečava ga da spozna što on jest, a što nije, jer samoobuzetost ne proizvodi zadovoljenje, već povredivanje sebe. Brisanje linije izmedu sebe i drugoga znači da ništa novo, ništa “drugo” nikad ne ulazi u sebstvo koje se stopilo sa predmetnim svijetom.

Osobno, unutarnje pitanje o relevantnosti drugih ljudi i izvanjskih postupaka toliko se ponavlja da zamagljuje jasnu percepciju tih osoba i dogadaja po sebi. Krajnost je pomisao da u drugome može vidjeti sebe, a tada sebstvo postaje besmisleno. Požudna obuzetost vlastitim potrebama postaje zapreka njihovom ispunjenju. Inverzija perceptivnog instrumentarija, te prosudivanje pojava u predmetnom svijetu na osnovu unutarnjih pobuda, diskreditira samu perceptivnost i od narcisa stvara puku formu bez sadržaja. Odgovor na pitanje o razlozima te inverzije nalazimo kod Sennettove analize javnosti gradanskog društva s kraja 19. st. Naime, upliv psihologije u društvenu svakodnevnicu potencirao je smisao unutarnjih pobuda , motiva djelovanja, koji izlaze na vidjelo putem hotimičnih gesti ili kretnji, a koje osoba ne može prikriti. One tako otkrivaju ono što se u javnosti ne želi otkriti, a takva atmosfera tjera pojedinca na neprekidno samopreispitivanje o vrijednosti i iskrenosti vlastitih pobuda.

Sennett piše: “Zbog toga klinički profil narcizma nije stanje djelovanja, već stanje bitka. Izbrisana su razgraničenja, mede i forme vremena, kao i postojanje odnosa. Narcis nije gladan iskustva, on je gladan Iskustva. Uvijek u potrazi za svojim izrazom ili odrazom u Iskustvu, on obezvrjeduje svaki posebni meduodnos ili scenu, jer to nikad ne može dostatno obuhvatiti ono tko on jest. Mit o Narcisu to jezgrovito pogada: čovjek se utapa u sebi- to je stanje entropije.”( Sennett R., Nestanak javnog čovjeka, Naprijed, Zagreb, 426 str.)

Sve osobe iz svoje sredine narcis dijeli u tri skupine:

•  idealni drugi, oni od kojih očekuje narcističku potvrdu i to su u pravilu jake, nadredene, slavne ličnosti;

•  neprijatelji, urotnici koji ugrožavaju njegovu narcističku afirmaciju;

•  svi ostali, masa, lutke, naivci (suckers ), koji su tu samo zato da ih iskoristi i odbaci. Medutim, vrlo lako idealni drugi može postati samo dio mase ukoliko ne ostvari očekivanja narcisa; ako ga razočara, ne mari za njega ili ga ponizi.

Narcis uopće nema odnos prema drugima kao prema subjektima, pa je raspoloživost s drugim ljudima sama po sebi razumljiva. Najprirodnija je stvar postupati s ljudima bez obzira i koristiti ih zbog vlastitog zadovoljstva. Narcis zavodi, očarava, blješti govorljivošću, zanesenošću i spolnom zavodljivošću.

No, ispod te vanjštine krije se indeferentna i hladna proračunljivost koja veliku očaranost u trenu pretvara u ravnodušnost . On je zato nesposoban iskreno se vezati uz neku osobu, biti ovisan o njoj u smislu veze i obaveze, angažmana, povjerenja i predanosti. On je ovisan o drugom samo u granicama samopriznanja i samodivljenja. Prema ljudima čuva temeljno nepovjerenje, strah ga je od otkrivanja, jer se boji vlastite ispraznosti, te na području spolnosti prednost daje kratkotrajnim, “hladnim” vezama, koje ne opterećuju emocionalno. Krajnja je konsekvenca da Narcis u biti i ne može uživati. Njegovo uživanje se podudara s time da mu drugi priznaju njegovo uživanje.

Bezrezervno kritizirajući američko kasno kapitalističko društvo, i njegovu umiruću kulturu u gotovo svim sferama, od obitelji, škole, politike, industrije, umjetnosti, sporta, te muško-ženskih odnosa, Lasch zorno opisuje društvene procese i uvjete koji su stvorili Narcisa - psihološkog čovjeka današnjice , te paradokse društva čija kultura oslobada narcističku energiju.

Na samom početku knjige, Lasch nas uvodi u američku stvarnost. U društvo lišeno vjere u budućnost, klonule pojedince bez vizije i volje da stvaraju za svoje potomstvo. Svakodnevnica prepuna ratova, kriminala, te konstantna prijetnja planetarnog uništenja koja afirmira predanja o apokalipsi na razmedu tisućljeća, ulijeva malo optimizma. Prevladava strast življenja za trenutak, za samog sebe. Amerikanci su se povukli u zaokupljenost sobom, bez nade u mjenjanje društvenih okvira i pravila igre.

Oni po tim pravilima igraju samo naizgled, usvajajući kao najveću vrijednost sposobnost prilagodavanja radnim uvjetima, fleksibilnost u društvenoj mobilnosti, doživljavajući sebe kao radni potencijal i tržišnu robu.

“Uklanjanje stručnosti ne samo iz manualnog rada, već i iz administrativnih poslova,”, piše Lasch, “stvorilo je uvjete u kojima se sposobnost za rad mjeri osobnošću, a ne snagom i inteligencijom. I muškarci i žene moraju projicirati privlačan image te igrati ulogu istovremeno ocjenjujući uspješnost njene izvedbe.” (Lasch C., Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb, 104 str . )

Birokratizirana tvornica, te funkcionalistički i hijerarhijski utemeljeni meduljudski odnosi u industriji, uništavaju zadovoljstvo poslom. Sam rad postaje nebitan i prestaje biti očevidan, opipljiv, tako da gubi značajku preobražavanja materije čovjekovom oštroumnošću i postaje potpuno apstraktan i interpersonalan. Pojedinac postaje tek vojnik u armiji industrije i broj u procesu odlučivanja.

“Amerikanci danas”, piše Lasch,” nisu preplavljeni osjećajem beskonačnih mogućnosti već banalnošću društvenog poretka kojeg su istkali protiv njih. Pounutrujući društvena ograničenja pomoću kojih su nekad željeli zadržati mogućnosti u okviru civiliziranih granica, osjećaju se svladani razarajućom dosadom, kao životinje čiji su se nagoni ugasili u sužanjstvu. … Ljudi se danas žale da su nesposobni osjećati. …Naizgled učtivi, smjerni i druželjubivi oni kipte od unutrašnjeg gnjeva za koji neprobojno, prenapučeno birokratsko društvo može iznaći malo legitimnih izlaza.” (Lasch C., Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb, 12 str.)

Legitimni izlazi , sport i umjetnost, bivaju degradirani, uvučeni u medijsku i marketinšku sferu spektakla, udaljivši se tako od svoje biti i istinske uloge u životu pojedinca. Lasch kaže: ”Sport na mnogo načina predstavlja najčišći vid bijega putem kojeg čovjek traži odterećenje od svakodnevnog života. … On istovremeno zadovoljava potrebu za slobodnim maštanjem i težnju za dragovoljno zadatim poteškoćama; on udružuje djetinju uzavrelost s namjerno stvorenim preprekama.” (Lasch C., Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb, 113 str.)

Pružajući svim igračima jednake uvjete sport idealizira uobičajenu zbrku svakodnevnog života. On ponovo stvara slobodu i upamćeno savršenstvo djetinjstva. No, industrijalizacijom sporta, njime je počeo prevladavati naglasak na pobjedivanje što je degradiralo izvornu energiju same igre, tako da sport gubi sposobnost oživljavanja duhova igrača i gledalaca. Opreznost, budnost i proračunatost – toliko prisutni u svakodnevnici, no toliko protivni duhu igre – počeli su oblikovati sport kao što oblikuju i sve drugo. Sportaši su preplaćeni profesionalci koji se žele prikazati kao zabavljači, promotori potiču navijače da budu mahniti sljedbenici, televizija stvara novu publiku u domovima naoružanu pivom i chipsom, a od gledalaca u živo stvara sudionike spektakla koji se krevelje pred kamerama i pokušavaju svratiti njenu pažnju mašući zastavama i ne osvrćući se na igru na terenu. Sport je osvjetovljen, pretjerano stjeran u službu patriotizma i izgradnje karaktera, te često presudan kriterij za visoko školovanje vrhunskih sportaša. S druge strane, shvaćanje sporta isključivo kao vid bijega, umanjuje njegovu sposobnost da taj bijeg omogući. On prestaje biti dramatično tumačenje svakodnevnice, produbljeno ponovno uspostavljanje tradicija zajednice.

Kako, po Sennettu, narcistička zbilja slabi energiju igre (istinskog pokretača sporta), zbog smanjivanja moći izražavanja u odraslih ljudi uzrokovanog nemogućnošću distanciranja od vlastitog sebstva, oni se ne mogu igrati igre radi, jer im ona nešto znači samo kad obećava odražavanje prisnih potreba. Ta narcistička atmosfera zbilje, i već spomenuta degradacija sporta, stvaraju uvjete u kojima sport prestaje biti legitiman izlaz.

Umjetnost, kao drugi legitiman izlaz iz dosadne svakodnevnice, bilo da kritizira ili preslikava svakodnevnicu, često biva uvučena u mrežu psihologizirane stvarnosti, te se u pokušajima parodiziranja izjednačava sa predloškom u realnosti.

Umjetnik se koprca u narcističkoj zbilji, te njegovo djelo prestaje, u velikom broju slučajeva, biti sadržajno fiktivno distanciranje od sebe i oblikovanje iskustava u formu zaokruženu naporima ovladavanja stvarnošću. On se povlači u površinsku samoanalizu koja briše i vanjski svijet i dublju subjektivnost.

Ironični odmak , toliko prisutan u današnjem društvu, kao prirodan bijeg od svakodnevne rutine i osjećaja neautentičnosti, predstavlja glavnu tehniku spisateljskog distanciranja. No, uskoro sam postaje rutina, te u krajnosti dovodi pisca do toga da piše o nemogućnosti pisanja.

Učestalo ukidanje konvencija, postmodernističke težnje da se umjetnost izjednači sa stvarnošću, te uklanjanje granice izmedu publike i izvodača, oduzima umjetnosti čar iluzije i terapeutskog bijega u više duhovne stvarnosti. Kroničan je sadržajni nedostatak dubokog doživljaja stvarnosti. Dramski autori usredotočeni su na probleme modernog čovjeka; ispraznost, otudenost, izdvojenost, usamljenost i očaj, dakle na osjećaje granične ličnosti.

No, u industrijaliziranoj stvarnosti takav umjetnički krik ne mijenja puno u poretku stvari. Naprotiv, i samo umjetničko djelo se oblikuje sukladno prihvaćenoj intuitivnoj spoznaji istine, počiva na nedefiniranim pojmovima prostora i vremena, te vjerovanju da se svijet sastoji od iluzija. Bijeg od rigidnih i čovjeku otudenih društvenih okvira vodi ka porinjavanju u vlastitost, i često se gubi u praznini amorfnog samobitka. Pojedinac je nemoćan, klonuo, bez vizije i vjere u budućnost.

Čovjek je, kako piše Sennett, izgubio sposobnost igranja sa zbiljom. On ističe kako svjetovno, kapitalističko društvo radi protiv energije igre. U modernom društvu ljudi su postali glumci bez umjetnosti , lišeni umijeća glume koje nastupa kad se uvjeti javnog izražavanja toliko rastoče da se teatar i društvo više ne mogu smatrati isprepletenim. Uvjeti kulture odraslih brišu dječje snage glumljenja. Ljudsko biće ulazeći u svijet tjeskobe i vjerovanja gubi tu snagu djetinjstva. Umjesto u traženi svijet spontanosti čovjek ulazi u pragmatizam i ideologije .

Igra u sebi podrazumijeva ulaganje strasti u impersonalnu situaciju u kojoj vladaju pravila, koja se prepravljaju i usavršavaju radi većeg zadovoljstva i poticanja druženja s ostalima. To dječje načelo se sukobljava s načelom koje je zavladalo stanjem kulture odraslih, i koje odrasle navodi da mnogo strasti ulažu u narcističko raskrivanje vlastitih i tudih motiva djelovanja. Ljudi u tom pasivnom stanju ne pomišljaju na to da izazovu pravila korporacije, ili da se njima igraju. Korporacija je apsolutna i fiksna stvarnost u kojoj se moraju probijati, koristeći svoje sposobnosti. Nije pitanje svida li im se korporativna struktura, već u tome da li je prihvaćaju kao datu. U onoj mjeri u kojoj je prihvaćaju, ne mogu problematizirati njena pravila. Upravo tu igra posustaje. Psihičko načelo koje vlada tim procesom je narcizam.

Osim toga, izmedu potčinjenih i pretpostavljenih vladaju blagi, terapeutski i participirajući odnosi, a vrednovanje timskog rada u kojem nestaje kritičnog odnosa i preispitivanja vlasti skriva istinsku sliku poretka. Liberalno ozračje je amputiralo autoritet iz društva. Lasch piše: “Kako ideje krivice i nevinosti gube svoje moralno, pa čak i pravno značenje, oni koji su na vlasti više ne nameću svoja pravila autoritativnim odredbama sudaca, učitelja i propovjednika. Društvo više ne očekuje da vlasti artikuliraju očigledno razložan, savršeno opravdan zakonski i moralni kod, niti očekuje da mladi pounutre moralne standarde zajednice. Ono jedino zahtijeva prihvaćanje konvencija svakodnevnog saobraćanja koje su psihijatrijske definicije sankcionirale kao normalno ponašanje.” (Lasch C., Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb, 210 str.) Pojedinac se ne pita o smislu poretka. On je, ili razočaran u legitimne političke pokušaje kojima mu demokracija obećava sudjelovanje u kreiranju životnih okvira, ili uglavnom doživljava politiku kao spektakl kakvim se prikazuje. Političari zaraduju političke poene zahvaljujući dobroj televizijskoj predstavi , nastupajući sa savršenim imageom i ispravnim pobudama. Njihova pojavljivanja u javnosti često nemaju nikakve veze s političkom realnosti i njihovom ulogom u njoj, te za prosječnog Amerikanca politička dimenzija postaje nebitna. Narcisu je bitna pobuda, osjećaj, trenutačna akcija, a ne riječi kojima se pokušava ozbiljiti vizija budućnosti. On jednostavno ne može dubinski doživjeti drugu osobu, i svoju strast ulaže u razotkrivanje motiva, koji su u modernoj politici iskonstruirana forma bez sadržaja. Riječi su za njega samo instrument kreiranja poželjnog dojma, slike kojoj će se drugi diviti i kojoj će zaviditi, pa shodno tome, političar osvaja zahvaljujući odlikama koje bi prije pripisali jednom glumcu.

Psihologizirano društvo je reklamom uvjerilo pojedinca da je značajno njegovo psihičko samousavršavanje : dohvatiti svoje osjećaje, jesti zdravu hranu, proučavati mudrost Istoka, trčati, učiti kako “uspostaviti odnos”, itd.

Suvremena klima je terapeutska, a ne religiozna. U liberalnom društvu religijske dogme ne pružaju obećanje iskustva duhovnosti, i ne predstavljaju moralni autoritet. Ljudi više ne žude za ličnim spasom, već žude za osjećajem, trenutnom iluzijom dobrobiti, zdravlja i psihičke sigurnosti, a sve to im svesrdno pruža industrija. Propagandom robe, osim što pruža svojevrsnu alternativu protestu i pobuni, ona potencira suvremene bolesti otudenja istovremeno nudeći uvijek novo i bolje rješenje. Rješenje i lijek je, u biti, sama potrošnja.

Terapija proglašava Amerikanca nesposobnim da upravlja vlastitim životom i izručuje ga u ruke specijalista - eliti profesionalnih stručnjaka ; liječnika, psihijatara, znanstvenika društvenih oblasti, tehničara, radnika preko kojih država provodi svoju politiku blagostanja i državnih službenika koji imaju vodeću ulogu u upravljanju državom i industrijom znanja . Predavši većinu svojih stručnih vještina korporaciji, on se više ne može brinuti za svoje materijalne potrebe. Pojedinac je tako doveden u ovisnost o državi, korporaciji i drugim birokracijama.

Narcizam predstavlja psihološku dimenziju te ovisnosti. U patološkom obliku se rada kao obrana protiv osjećaja bespomoćne ovisnosti u ranom djetinjstvu kojem se pokušava suprotstaviti slijepim optimizmom i grandioznim iluzijama samodovoljnosti. Suvremeno društvo potiče blaže oblike narcizma time što iskustvo ovisnosti produžava do u zrelo doba. Ono otežava nalaženje zadovoljstva u ljubavi i radu, podržavanjem narcističkih poriva, propovijedanjem samoispunjenja, te poticanjem grandioznih snova o svemoći. Istovremeno okružuje pojedinca šarenim proizvodima potpunog zadovoljstva i čini sve manje dostupnima zamjenska zadovoljstva, naročito umjetnost i sport koji pomažu ublažavanju osjećaja nemoći i straha od ovisnosti; tako neublaženi oni se ispoljavaju u narcističkim crtama.

Da je narcizam prije logičan ishod procesa u suvremenom društvenom aparatu, nego bolest, pokazuje i prikaz obiteljskog odgoja koji u sprezi s nestajanjem autoriteta u liberalnom društvu neminovno vodi ka struktuiranju narcističke osobnosti.

Prelazak kapitalizma iz individualnog poduzetništva u korporacijski monopolizam izmjenio je meduljudske odnose i redefinirao ulogu pojedinca. Zbog sve veće uloge stručnjaka i profesionalaca u životu, psihologiziranja i terapeutiziranja svakodnevnice, došlo je do uvlačenja cjelovite ličnosti pod nadzor birokratizirane institucije, te je gradanin pretvoren u pacijenta, a proizvodač u potrošača. Normiranjem psihosocijalnog razvoja, te seciranjem životnih procesa u faze, u ljude se uvukla zbunjenost i strah od odudaranja od norme. Pomoć stručnjaka je tako postala “medvjeda usluga”. Roditelji u odgoju sve manje vjeruju vlastitom instiktu, nadzor stručnjaka ih odgovara od tradicionalnih metoda samopomoći, a kako je društveni liberalizam izgradio atmosferu permisivnosti , u društvu lišenom religije i bilo kakvog strogog vanjskog, moralnog autoriteta, obitelji podižu Narcise.

Naime, roditelje se savjetuje da u odgoju misle i na sebe, a ne samo na dijete. Zaokupljeni sobom, doživljavaju dijete kao vlastiti produžetak, kao objekt ulaganja znanstvene brige i pažnje koja tako postaje formalna i lišena emocionalnog sadržaja. Emocionalna ravnodušnost udružena s permisivnošću i pokušajem da se uvjeri dijete u njegov povlašten položaj u obitelji, sjajan je recept za stvaranje narcističke strukture ličnosti.

Psihijatrijski imperijalizam odgaja roditelje, piše Lasch, te držeći ih u stanju tjeskobe stvara emocionalnu osnovu za upad industrije, masovnih medija i posrednih izvršioca socijaliziranog roditeljstva u obitelj, gdje su neprimjetno izmijenili kvalitet veze izmedu roditelja i djeteta. Stvoren je ideal savršenog roditelja, a istovremeno narušeno roditeljsko samopouzdanje.

Zanimljivo je i to da pod odredenim uvjetima, kultura narcizma može kroz proces primarne socijalizacije radikalizirati osobnost do shizofrenije .

Lasch navodi klinička iskustva Heinz Kohuta iz njegove knjige The Analysis of the Self u vezi često razornog utjecaja “plitkoće i nepredvidljivosti ponašanja majke” na dijete. Kohut, kao i mnogi drugi, smatra da veza izmedu majke i djeteta idealno počiva na optimalnim frustracijama .

Naime, normalno odrastanje podrazumijeva proces uočavanja nesavršenosti i ograničenja majke, te razočarenja djeteta uslijed toga što mu se ne poklanja sva ljubav i pažnja. Ono tada nesvjesno izgraduje u sebi idealiziranu predodžbu majke i objedinjuje njene funkcije u vlastitu brigu za sebe i svoju ugodu. Za razliku od te idealne veze izmedu majke i djeteta, nezrela, narcistička majka je u tolikoj mjeri lišena spontanog izražavanja majčinskih osjećaja, te revnosno proučava sve nove načine podizanja djece i rasprave o fizičkoj i psihičkoj higijeni. Njena je osjećajnost terapeutizirana.

Ona doživljava dijete svojim produžetkom, obasipa ga neprimjerenom i neumjerenom pažnjom, te odnoseći se prema njemu kao prema posjedu, potiče pretjerani osjećaj njegovog vlastitog značenja, istovremeno mu otežavajući da prizna svoje razočarenje njenim postupcima. Kad suprotnost izmedu plitke, površne majčine brige koju dijete uočava i majčine očito nepodijeljene privrženosti postane tako bolno, da je dijete odbija priznati, javlja se shizofrenija , za koju, današnja psihoanaliza po mnogima drži da je narcistički poremećaj .

Sve veća učestalost razvoda brakova utječe na lišavanje djeteta emocionalne sigurnosti, te čest nedostatak autoriteta oca, što doprinosi formiranju narcističke psihe. Razvodima doprinose prosvijećena stajališta da ponekad roditelji mogu više oštetiti dijete ostajući u braku nego razvodeći se. To može i biti istina, no glavni uzrok razvoda je svakako novi oblik intimnosti izmedu muškarca i žene definiran društvenim uvjetima u kojima prevladava odlučnost života za trenutak i za samog sebe. Obitelj kao temeljna društvena institucija biva narušena narcističkom nesposobnošću zanimanja za bilo što poslije vlastite smrti, te općevladajućom atmosferom lažne prisnosti i intimnosti koja je samo ishod očajničke potrage za istinskom, idealnom intimnosti, u suštini, za samim sobom.

Seksualna revolucija oslobodila je seks od njegovih brojnih ograničenja, i uvela ga u svakodnevnicu spektakla i industrijskog marketinga, stvarajući tako uvjete za razvoj narcističke atmosfere konzumiranja kratkotrajnih i neobaveznih odnosa u kojima je seks sam po sebi cilj i izvor zadovoljstva. Cest egzibicionizam , u slučajevima neostvarenih maštarija, rezultira eskalacijom agresije i bijesa, dakle, onih iracionalnih sila koje leže u dubini Narcisa.

Takoder i pojava oslobodene žene, kao povijesno prirodan odgovor na stoljeća patrijarhalnog autoriteta, radikalizirana je u feministički pokret koji u svojoj krajnosti često nastupa agresivno prema suprotnom spolu, te potiče oslobadanje iracionalnog odgovora kod muškaraca. Naime, On se boji da neće uspjeti zadovoljiti njene osviještene seksualne potrebe, a s druge strane, boji se njene bezrazložne agresivnosti, koja je uglavnom rezultat osobnih frustracija.

Sve to zajedno afirmira narcističku nemogućnost ostvarivanja dubokih i trajnih intersubjektivnih veza, te muško – ženske odnose svodi na ravnodušnu i proračunatu tjelesnu potrošnju.

Opsjednutost tjelesnim, te posredstvom medija i svijeta spektakla nametnut image mladosti i ljepote, okvir je sve izraženijeg straha od starosti . Sveprisutnim psihologiziranjem i normiranjem američko moderno društvo izaziva iracionalnu paniku preranog straha od starenja. Amerikanci doživljavaju četrdesetu godinu kao početak kraja, tako da strah od nadolazećeg zasjenjuje doba uspona.

U društvu koje ne zanima budućnost, koje se ne ostvaruje kroz rad i ljubav u brizi za potomke, nego postavlja pitanja o smislu reprodukcije uopće, iracionalan strah od starenja je usko povezan sa pojavom narcističke ličnosti kao prevladavajuće strukture. Starost se sve više promatra kao društvena , a ne kao biološka činjenica . No, kako se mudrost , kao najveće bogatstvo i utjeha starosti, ne uzima kao društvena vrijednost, jer je opće uvjerenje da znanje zastarijeva uslijed tehnoloških promjena, te je neprenosivo, starost postaje teret beskorisnosti. Više nema utjehe i divljenja, toliko potrebnih Narcisu, jer je generacijska veza oslabila. Pomisao o starosti i smrti, praćena idejom istiskivanja i zamjene, postaje nepodnošljiva i rada pokušajima ukidanja starosti i produžavanja života u beskonačnost. Društveno idealan mladalački image stvara kult mladosti , koji ipak nije presudan u pojavi straha od starenja. Njegovo dublje značenje leži u narcističkoj samoobuzetosti i potvrdivanju apsolutne, sadističke moći u grandioznoj viziji tehnološke utopije bez starosti.

U poglavlju Školovanje i nova nepismenost Lasch kritizira moderno američko školstvo, te ga odreduje kao ustanovu kulturne transmisije koja je oblikovana prema imageu narcističkog trenda kulture. Školstvo se, kao i crkva i porodica, nije tome suprostavilo, a svoju kapitulaciju opravdava stavom da najbolje služi društvu kad ga zrcali.

U modernom obrazovanju sve više nedostaje akademskog sadržaja , a sve je veća pažnja usmjerena na praktičnu nastavu , te na poticanje samoostvarivanja učenika. Uvode se novi predmeti, jer učenici žele biti zabavljeni. Tako u nekim američkim školama postoje predmeti kao što su Mistično i natprirodno, Velike američke ljubavne priče, Znanstvena fantastika, a učenici mogu dobiti bodove iz engleskog jezika radeći kao DJ-evi na radio postaji. Ishod te prakse je da učenici gotovo ne znaju čitati i pisati, te sve manje poznaju kulturne tradicije koje bi trebali nasljediti. U školama se više ne izučavaju Biblija, Antička književnost, mitologija, te gotovo cjelokupna književna tradicija Zapada. Podučavanje u duhu realizma naglašava prekid medu pokoljenjima, te prisiljavaju dijete da ne vjeruje vlastitom iskustvu. Nekad su religija, mit i bajka, sa dovoljno djetinjastih elemenata u sebi, mogli djetetu ponuditi uvjerljivu sliku svijeta. Znanost ih ne može zamijeniti, pa otuda kod mladih pojava sve većeg vraćanja na magično mišljenje : opčinjenost vračanjem i okultnim, vjerovanje u vančulno opažanje i dr.

Potenciranje skepticizma u doba prezasićenosti informacijama, i nevidene eksplozije znanja, dodatno otežava položaj pojedinca u svijetu, te ga nanovo prisiljava da preispituje ispravnost stavova. Sve to odreduje školstvo kao društvenu instituciju uvodenja pojedinaca u mašineriju industrije, jer svodenjem znanja na čisto iskustvo počinje služiti kao njegova zamjena. Umjesto uvodenja i pripremanja studenata za život, ono ih emocionalno onesposobljuje, onemogućava da se zaista suoče sa iskustvom bez pomoći udžbenika i prethodno izgradenih ispravnih stajališta.

Školovani pojedinac tako postaje kotačić u iskalkuliranom stroju sustava, gdje ništa nije prepušteno slučaju, potrošački ovisan o industrijskim protezama bitnim za egzistenciju. Upravo to potenciranje ovisnosti, uz nemogućnost suočavanja sa logikom sustava i igranja s njime, stvara okvir za razvoj narcističke ličnosti i oslobadanje energije narcizma. Školstvo vodeno stavom optimalne društvene funkcionalnosti, zrcali društvo poljuljanih vrijednosti, koje je na svim razinama odredeno tržišnim i birokratskim, a natkriljeno objektivima i kamerama, budnim očima medija i spektakla.

Uočava se da narcizam, mada klinički definiran kao psihički poremećaj, predstavlja prevladavajuću libidnu strukturu osobnosti u suvremenom američkom društvu. Povijesni razvoj kapitalizma i tehnologije, kao društvene baze, stvorili su kulturološke okvire i obrasce koji su prirodnim slijedom poticale formiranje narcisa, te čak potencirale takav psihološki profil pri usponu u društvenoj hijerarhiji. Narcizam tako postaje konstituirajuća društvena energija, psihološka dimenzija društvenih promjena, te konačno, mentalitet onih koji preživljavaju . Ne može se naravno zanemariti ogromna degradacija kvalitete života Amerikanaca, koja se možda najlakše dade uočiti u sve većoj karikaturalizaciji tjelesnog, “poglupljenoj” industriji zabave, te u konačnoj i apsolutnoj hollywoodizaciji politike. Mediji i industrijski marketing proizvode od poznatih sportaša, glumaca i političara polubogove, montirajući ih na mitološki Olimp. Macdonaldizacija društva uzdiže maksimu brže, bolje, više u karikaturalnu oprečnost, a natkrilivši se nad predmetnim svijetom pretvara ga u šarenim bespotrepštinama prenatrpani mall (robnu kuću).

Treba napomenuti da je Lasch-ova Narcistička kultura objavljena, usudio bih se reći pradavne, 1979. godine, a i sam autor, koji rezimira uglavnom promjene od kraja II svj. rata pa nadalje, često ističe vrtoglave tehnološke i znanstvene promjene kojima smo i mi svakodnevno svjedoci. Nekako izgleda da danas, ipak, jenjava strast samoobuzetosti i života za trenutak, koja je tada bila uvelike posljedica neuspjelih, televizirano-revolucionarnih pokušaja mijenjanja društvenih pravila. Sudar sa čvrstom državnom ideologijom okrenuo je smjernice kreativnosti ka unutarnjim prostorima pojedinca, stvarajući kult samospoznaje . Ali pogubne su takve isključivosti u toliko materijalnoj civilizaciji. Nakon antiteze samoobuzetosti očekujemo sintezu, pa je za nadati se da će optimizam birokratiziranog duha američkog društva danas biti potaknut sve prisutnijim ekološkim autoritetom , te idejom planetarne zajednice, ali ponajviše sviješću o stvarnom uzroku problema, poretku koji ne obećava njegovo rješenje. Cinjenica je da je u industriji sve češća pojava samoupravljanja i lokalnog udruživanja, dakle odvija se proces eksternaliziranja kreativnosti. Što se tiče umjetnosti, pogotovo filmske, zanimljiv je u mainstream-u sve češći trend odstupanja od spektakularne forme prepune kompjuterskih animacija i efekata, te dubinsko preispitivanje zbilje i orijentiranje na real life sadržaje. Spomenuti ću American beauty (Vrtlog života), koji baratajući s problem otudenosti u “nuklearnoj” obitelji srednje klase američkog predgrada, dramatiku izgraduje do nasilnog konflikta koji donosi simbolično rasterećenje od društveno nametnutih uloga. Zatim, Fight Club (Klub Boraca) , snimljen po istoimenoj knjizi, koji u bazi kritičkog osvrta na američko društvo iskarikiranog do terorizma postavlja problem shizofrenije . Zajedničko im je izraženo kritičko preispitivanje upravo onih društvenih mehanizama kojima je do krajnosti dovedena nemogućnost ljubavi, tj. nemogućnost pojedinca zarobljenog u masovnom poretku da ostvari iskrenu i dubinsku vezu s drugima. Veza se konačno ostvaruje, ali putem eskalacije nasilja, koje provalom iz nesvjesnog donosi balans u poretku cjeline. Crtani filmovi, i općenito humoristični sadržaji sve više obiluju nasiljem, koje katkad i u ozbiljnim žanrovima predstavlja izlet u komično. No, nerijetko se u tome pretjera, pa nasilje postaje svrha po sebi, a ne zdrav odmak i kanaliziranje podsvijesnog.

Možda su to samo oaze u pustinji, ali suočeni sa vlastitim problemima, Amerikanci njihove razloge internaliziraju intelektualno u sve većoj mjeri. Prazna forma traži smisleni, intersubjektivni sadržaj. Ogromne količine agresije, koja je libidni konstituent narcističkog Nad-ja, traže izlaz. Nepravilno kanalizirane, u najgorim slučajevima, okončavaju krvoprolićem u školi, velikim dijelom i zbog ogromne količine oružja u američkom društvu.

Uz to, kriminal i droga, sve više predstavljaju tek formu nelegitimnog izlaza, svrhu samu po sebi, motiviranu ne materijalnim ili duhovnim, već očajničkim pokušajem kanaliziranog smirivanja podsvijesnih nagona, tj. nemogućnošću sputanom narcističkom čežnjom za neostvarenom ljubavi.

Zaista, o američkoj kulturi znamo iz izvora koji je svojom elektronskom eksponacijom i ekspanzijom čine općeprihvaćenom u kapitalističkom svijetu. Ako je zaključivati iz tih činjenica iz “druge ruke”, onda je teško donositi optimistične prognoze, ali vjera u ljudski duh, i naravno duh sam, mora u svojoj povijesnosti pronaći put kojim će se opravdati, te na tom teškom ispitu demantirati zbiljom opravdan pesimizam, koji nosi neželjene vizije propasti jedne civilizacije.

Zanimljivo je da je Freud povezao energiju Erosa , koja je uz Smrt temeljna instiktivna kategorija, sa narcističkim težnjama. Naime, Freud definira cilj Erosa kao traganje za jedinstvom sa vanjskim svijetom. To je takoder temeljna odlika narcističkog sebstva, koje ukidajući granicu izmedu sebe i objektnog svijeta teži povratku u apsolutnu prededipovsku zbilju čistog zadovoljstva u kojoj se čisti ego širi i apsorbira univerzum u jedinstven identitet sa svojim svijetom, tj. sa majkom, koja je jedina stvarnost i izvor zadovoljstva. To stanje je Freud nazvao bezgranični narcizam.

Eros je osnovna potencija ega koja teži afirmaciji svijeta ljubavi i zadovoljstva, no ujedno i akt samoljublja. Eros posjeduje metafizički sadržaj koji ga diferencira od narcističke projekcije ekspanzije vlastitog tijela u svijet, potenciju da transformira tjelesno u kreativnost stvarajući osjećaj smirenja i ljepote. Mada tjelesan, Eros nije isključivo tjelesni koncept kao narcisoidnost, već težnja ujedinjenja vlastitog tijela sa drugim tijelima u svijetu u aktivnoj interakciji. To je impuls ljubavi, težnja za identifikacijom sa vanjskim objektima, a ne, kao narcizam, posesivnost tjelesnog zadovoljstva, lišena kreativnog, lišena sposobnosti igranja .

Cini se da jedino energija Erosa može iščupati narcisa iz okova materijalnog, te njegov konstituirajući agresivni libido, koji je antipod Erosu, transformirati kroz igru u smirenje i ljepotu. Nažalost, suvremeno američko društvo sputava Eros. Ubija ga svojom materijalnom isključivošću i tržišnim zakonima kojima podreduje i one društvene sfere koje su u svojoj suštini duhovne, te predstavljaju već spomenute legitimne izlaze . Industrijalizirani i

komercijalizirani sport i umjetnost svoje napuštene prostore u zajednici prepuštaju na milost i nemilost odljudenom tržištu, koje rado sponzorira sva polja interesa bez obzira na legitimitet.

Štoviše, kao da suvremeno američko društvo afirmira libidnu energiju Smrti , onu rušilačku dimenziju iracionalnog. Ono, naime, potencira prelijevanje narcističkog, agresivnog i sadističkog libida u društvenu zbilju, što se ponajviše očitava u velikoj stopi kriminala, sveukupnom porastu nasilja i konzumiranja teških droga.

Apolonska savršenost tehnologije i industrije, u liku propisno modeliranih tijela pripadnika spasilačke službe i glumaca iz teenagerskih serijala, ili pak tzv. pjevača i pjevačica, tržišnih proizvoda timskog rada, površna je, markentinški retuširana slika, čija je umjetna ljepota sve češće narušena provalom dionizijskog i rušilačkog. Nadajmo se da će ta narcistička dijalektika iznjedriti kao sintezu pozitivnu energiju sadržajno smislene kreacije i igre, te rehabilitirati istinski zadovoljnog čovjeka.

 

Literatura:

 

Christopher Lasch “Narcistička kultura”, Naprijed, Zagreb 1986.

Richard Sennett “Nestanak javnog čovjeka”, Naprijed, Zagreb 1989.

Jovan Rašković “Narcizam”, NIO “Univerzitetska riječ”, Nikšić 1988.