Alejuandro Buendija s vodenog
planeta Pepermint iz dvojnog sustava Krafna u
sazviježđu Zazu Zidane uspješno se spustio na
Zemlju, ali je ostao preneražen zaostalošću
Zemljana opsjednutih novcem, plastičnim
operacijama i dobrovoljnim medijskim ispiranjem
mozga. Ukratko, transcendentni solo uradak Saše
Antića uspješno ispire nedavno probuđeni
srednjevjekovni vonj s domaće
scene
Rambo Amadeus je davno
zaključio da biti intelektualac na ovim prostorima
znači biti padobranac s Marsa. Alejuandro
Buendija alias Saša Antić zaključio je
da je Mars definitivno preblizu da bi ostao izvan
domašaja Zemljana, koji su ga nanišanili kao svoju
buduću koloniju, nakon što život na matičnoj
planeti učine nemogućim. Odlučio je da je bolje
biti stanovnik vodenog svijeta po imenu Pepermint.
Izvan svih očekivanja ne radi se o (kako
to obično biva) mlakom izletu jednog od članova
popularnog benda u solo vode, zbog čistog
razbijanje monotonije čekanja pravog trenutka za
idući album, već o visoko stiliziranom
konceptualnom albumu na tragu onoga što je
Bowie radio u vrijeme kad je izmislio
Ziggyja Stardusta.
Ziggy je svirao
s 'Paucima s Marsa', a iza Alejuandra stoji
Sinestet Crew, koji potpisuje ogoljene old
skool ritmove iza Alejandrovih inteligentnih
burlesknih tekstova koji potiču na smijeh, iako
svakome kome je iole jasno o kojoj vrsti problema
on govori, prije smijeha dolazi mučnina u želucu.
U uvodnima 'Esej 2' i 'Ludi Splity'All'
(na kojoj ugošćuje Yurija) ukazuje na potpuni
poraz vrlina i morala u našem malom svijetu koji
se trudi držati korak s velikim svijetom. Da se
radi o blagom uvodu svjedoči zapaprena 'Alo' u
kojoj se Alejandro brutalno verbalno obračunava sa
svima koji svojim ponašanjem doprinose mentalnom i
humanom napretku, nazivajući ih jednostavno:
debili.
Nakon te pjesme, svaki naredni
vređaona đir bio bi pretjeran, odnosno
istopio bi se nevidljivi estetski niz koji
sljedećom 'Otelo me' doživljava uzlet, napuštanjem
zemaljskih problema i odlaskom u sferu
literarno-glazbene znanstvene fantastike na tragu
satire svojstvene Douglasu Adamsu. U toj
pjesmi Antić se uživljava u osobu koju su u svrhu
eksperimenata oteli vanzemaljci, a ironija je veća
time što se bolni eksperimenti vanzemaljaca po
ničemu ne razlikuju od eksperimenata zemaljskih
majstora torture.
Svemirsko putovanje se
nastavlja kroz lik Kapetana Kajmaka –
posljednjeg svemirskog desperadosa sklonog dobroj
zezanciji, koji svojim vremeplovom namjerno
mijenja tokove povijesti. Nakon 'Kapetana Kajmaka'
na red dolazi 'Admiral Kobra', odnosno pjesma o
pravednom lovcu svemirskog vijeća na nestašnog i
odmetnutog Kajmaka, kojeg treba smiriti kao
bubicu.
'Dr. Mimoza' je možda najbolja
pjesma koja opisuje svijet plastičnih kirurga,
biokemijskih naučnika i doktora genetike koji u
ime napretka i velike žrtve (onih na kojima
eksperimentiraju) zauvijek mijenjaju svijet kakav
je postojao dosad. Odličan začin pjesmi je loop
Frank Zappine 'Peaches En Regalia' – bolje
nije moglo.
'Greška u matrici' je odlično
ispričana kućna drama između majke i sina kroz ZF
optiku braće Wachowski. Antić se u cijeloj
koncepciji pobrinuo i za svojevrsni psihosomatski
tijek cijelog albuma, kao da prati zdravstveno
mentalno stanje nevidljivog pacijenta koji najveću
krizu doživljava prvo u 'Paranoyah', a zatim u
halucinacijskoj 'Slučaj klinički'.
Katarzični Sokratovski obrat nastupa u
pjesmi 'Spilja' (ft. Magellano). U njoj se autor
doslovce služi jednom od najpoznatijih filozofskih
'Eureka' momenata, koje je svojevremeno
Platon usporedio izlaskom iz spilje na
danje svjetlo.
Svojim dobro balansiranim
osjećajem za koncepciju, Antić je očigledno
osjetio da bi završetak albuma sa 'Spiljom' bio
jak, ali bez epiloga koji pripada mantričkoj
'Posljednjoj vožnji' kojom Alejuandro Buendija
simbolički napušta Zemlju redovnim
intergalaktičkim letom, ostavljajući iza sebe
slušatelja zadovoljnog prezentiranim i istovremeno
zabrinutim za budućnost u koju svi zajedno
srljamo.