Rambo Amadeus je davno zaključio da biti intelektualac na ovim prostorima znači biti padobranac s Marsa. Alejuandro Buendija alias Saša Antić zaključio je da je Mars definitivno preblizu da bi ostao izvan domašaja Zemljana, koji su ga nanišanili kao svoju buduću koloniju, nakon što život na matičnoj planeti učine nemogućim. Odlučio je da je bolje biti stanovnik vodenog svijeta po imenu Pepermint.

Izvan svih očekivanja ne radi se o (kako to obično biva) mlakom izletu jednog od članova popularnog benda u solo vode, zbog čistog razbijanje monotonije čekanja pravog trenutka za idući album, već o visoko stiliziranom konceptualnom albumu na tragu onoga što je Bowie radio u vrijeme kad je izmislio Ziggyja Stardusta.

Ziggy je svirao s 'Paucima s Marsa', a iza Alejuandra stoji Sinestet Crew, koji potpisuje ogoljene old skool ritmove iza Alejandrovih inteligentnih burlesknih tekstova koji potiču na smijeh, iako svakome kome je iole jasno o kojoj vrsti problema on govori, prije smijeha dolazi mučnina u želucu.

U uvodnima 'Esej 2' i 'Ludi Splity'All' (na kojoj ugošćuje Yurija) ukazuje na potpuni poraz vrlina i morala u našem malom svijetu koji se trudi držati korak s velikim svijetom. Da se radi o blagom uvodu svjedoči zapaprena 'Alo' u kojoj se Alejandro brutalno verbalno obračunava sa svima koji svojim ponašanjem doprinose mentalnom i humanom napretku, nazivajući ih jednostavno: debili.

Nakon te pjesme, svaki naredni vređaona đir bio bi pretjeran, odnosno istopio bi se nevidljivi estetski niz koji sljedećom 'Otelo me' doživljava uzlet, napuštanjem zemaljskih problema i odlaskom u sferu literarno-glazbene znanstvene fantastike na tragu satire svojstvene Douglasu Adamsu. U toj pjesmi Antić se uživljava u osobu koju su u svrhu eksperimenata oteli vanzemaljci, a ironija je veća time što se bolni eksperimenti vanzemaljaca po ničemu ne razlikuju od eksperimenata zemaljskih majstora torture.

Svemirsko putovanje se nastavlja kroz lik Kapetana Kajmaka – posljednjeg svemirskog desperadosa sklonog dobroj zezanciji, koji svojim vremeplovom namjerno mijenja tokove povijesti. Nakon 'Kapetana Kajmaka' na red dolazi 'Admiral Kobra', odnosno pjesma o pravednom lovcu svemirskog vijeća na nestašnog i odmetnutog Kajmaka, kojeg treba smiriti kao bubicu.

'Dr. Mimoza' je možda najbolja pjesma koja opisuje svijet plastičnih kirurga, biokemijskih naučnika i doktora genetike koji u ime napretka i velike žrtve (onih na kojima eksperimentiraju) zauvijek mijenjaju svijet kakav je postojao dosad. Odličan začin pjesmi je loop Frank Zappine 'Peaches En Regalia' – bolje nije moglo.

'Greška u matrici' je odlično ispričana kućna drama između majke i sina kroz ZF optiku braće Wachowski. Antić se u cijeloj koncepciji pobrinuo i za svojevrsni psihosomatski tijek cijelog albuma, kao da prati zdravstveno mentalno stanje nevidljivog pacijenta koji najveću krizu doživljava prvo u 'Paranoyah', a zatim u halucinacijskoj 'Slučaj klinički'.

Katarzični Sokratovski obrat nastupa u pjesmi 'Spilja' (ft. Magellano). U njoj se autor doslovce služi jednom od najpoznatijih filozofskih 'Eureka' momenata, koje je svojevremeno Platon usporedio izlaskom iz spilje na danje svjetlo.

Svojim dobro balansiranim osjećajem za koncepciju, Antić je očigledno osjetio da bi završetak albuma sa 'Spiljom' bio jak, ali bez epiloga koji pripada mantričkoj 'Posljednjoj vožnji' kojom Alejuandro Buendija simbolički napušta Zemlju redovnim intergalaktičkim letom, ostavljajući iza sebe slušatelja zadovoljnog prezentiranim i istovremeno zabrinutim za budućnost u koju svi zajedno srljamo.

Ocjena: 9/10

Izdavač: Menart, 2007.

Prijašnja recenzija: Angelique Kidjo 'Djin Djin'

Posjetite: Shopping